Povijest Vodica
Na brdu Velika Mrdakovica , u arheološkim istraživanjima, otkriveno je 300 metara liburnske i rimske arhitekture i utvrđeno 17 prostorija te pronađen jugoistočni bedem na pojedinim mjestima visok i do 1.90 m visine. U neposrednoj blizini naselja otkrivena je i nekropola koja se istražuje već nekoliko uzastopnih godina. Do sad istraženi materijal, sa nekropole i naselja, utvrdio je trgovinu tadašnjih stanovnika Velike Mrdakovice s područjima Baltika, južne Francuske, cijelog apeninskog poluotoka i Levantom što je čini ravnopravnim dionikom svih onodobnih zbivanja od osnutka grada u 7. st. pr. Kr. do kraja 2. st. poslije Kr. Istraženi keramički, numizmatički, metalni, koštani i stakleni materijal, kao i neki izdvojeni nalazi, u prvom redu jedini u Hrvatskoj i jedan od tek 18 pronađenih u svijetu, stakleni pužoliki riton izdvaja Veliku Mrdakovicu kao jedan od perspektivnijih arheoloških lokaliteta Mediterana. U podnožju Velike Mrdakovice, u neposrednoj blizini naselja i nekropole nalazi se i savršeno očuvana rimska kaptaža iz 1. stoljeća.
Prvo spominjanje imena Vodice datira iz 1402. godine, iz dokumenta Velikog vijeća grada Šibenika, kojim se od svih općinskih zemlji u Vodicama (...terras de Vodice...) zahtjeva davanje desetine za gradnju šibenske katedrale sv. Jakova. Iz isprave je vidljivo da se ne misli na današnji grad naziva Vodice, već na okolna područja koja su pripadala stanovništvu današnjeg grada Vodica. Teško je sa sigurnošću tvrditi je li u ono doba postojalo naselje uz obalu, zna se tek da je stanovništvo živjelo u vodičkim poljima, naseljima: Okit, Pišća, Rakitnica, Dražice, Stajice, Vrbica, Kamena, Mrdakovica, gdje plodno tlo obiluje izvorima vode i pruža uvjete za dobar život od poljoprivrede i uzgoja sitne stoke. Prva župna crkva Našašća sv. Križa (kraj današnjeg Hotela Punta) posvećena je 1421. godine, a Vodice su tek 1484. postale kapelanijom.
Čini se da je snažnije naseljavanje obale usko povezano s jačanjem straha od turske opasnosti. Početkom 15. stoljeća Vodice su u sklopu Mletačke Republike. Mletačka vlast nalaže gradnju utvrda i bedema na višim uzvisinama oko gradova, pa 1509. godine započinje i gradnja utvrde na Rakitnici radi što bolje preglednosti okolice i mogućnosti sakrivanja stanovništva od neposrednih ratnih sukoba, pljački i otimačina. Međutim, Osmanlije 1571. godine osvajaju Rakitnicu i obližnju utvrdu u Dazlinama te opasno ugrožavaju Vodice. Slijedećih godina i tijekom Kandijskog rata (1645.-1669.) kršćanska vojska je više puta pokušavala preoteti Rakitnicu, ali su se Osmanlije na tom mjestu uspjele zadržati sve do kraja Morejskog rata (1684.-1699.) kad su protjerani s područja šibenske komune.
Prvi značajniji razvoj i naseljavanje središta današnjih Vodica možemo pratiti kroz 15. stoljeće kad uslijed stalnih turskih naleta stanovništvo napušta dotadašnje stanove u vodičkim poljima, seli bliže moru i gradi visoke zidove i utvrde radi lakše obrane od Turaka. Danas se pretpostavlja da su bile podignute tri kule i visoki fortifikacijski zid, ali nažalost od cijelog kompleksa nije ostalo ništa, tek sjećanje najstarijih Vodičana na Pigin toranj srušen nakon Drugog svjetskog rata. Na mjestu zgrade koju Vodičani nazivaju Bažana, u Ulici Brunac, bio je podignut badž han gdje su Turci prije ulaska u selo morali ostavljati konje i oružje.
Od najstarijih spomenika u središtu Vodica stoje župna crkva Našašća sv. Križ (1746.-1749.) i Čorićev turanj nadograđivan u nekoliko navrata kako su se mijenjali vlasnici i povijesne prilike.
Slomom turskog carstva i oslobođenjem vodičkih polja, ponovno oživljava poljoprivreda, život se vraća u maslinike i vinograde. Još u 17. stoljeću Vodičani su bili poznati po proizvodnji izuzetno kvalitetnog maslinova ulja, vina i po izvrsnim višnjama. Kuriozitet je da su prodavali svoju pitku vodu po koju su stizali brodovi iz Zadra sve do kraja 19. stoljeća. Sve bolji uvjeti života uzrokuju širenje mjesta i preko gradskih zidina.
Pod vlašću Austro-ugarske ulaže se u gradnju rive i lukobrana, sramežljivo se budi društveni život Vodica, ali i dalje narod je siromašan, opterećen visokim davanjima prema državi i plemićima. Iako na moru, stanovništvo je i dalje ostalo vjerno tradicionalnoj poljoprivredi i obrađivanju naslijeđenih polja, a za razvoj pomorstva, ribarstva i brodogradnje gotovo u potpunosti su nezainteresirani.
Krajem 19. stoljeća u Vodicama se ureduje pošta i telegraf, žandarmerijska stanica, financijski delegat, osniva Glazba i Hrvatski soko, Križarsko bratstvo sa svojim domom, otvara se čitaonica, Težačka zadruga, lučko zastupništvo i djetište.
Sve do 1891. godine Vodice su bile u sastavu Općine Tisno.
Prvi načelnik Općine Vodice, pod koju pripadaju naselja iz vodičkog zaleđa, pa i selo Tribunj sve do 1930. godine, bio je Srećko Čičin Šain. Pod njegovom upravom otvorena je i zgrada škole na rivi (1911. godine).
Nakon raspada Austro-ugarske i po završetku Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije, Vodice su u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca.
U svojoj povijesti uvijek su trpile pod tuđinskom vlašću. Nikad samostalni, Vodičani su razvili duboku svijest o nacionalnoj pripadnosti. Upravo stoga Vodice su u Drugom svjetskom ratu bile značajno partizansko uporište.
Nakon rata gospodarska se slika mijenja, stanovništvo ekonomski jača, počinju se razvijati drugi zanati i poljoprivreda više nije jedini izvor prihoda obitelji. Sve se više razvija turizam koji je danas, nakon više od šezdeset godina bavljenja njime, najznačajnija i najrazvijenija grana privrede u Vodicama.
Domovinski rat dao je mnoge Vodičane-heroje koji su na bojištima širom Lijepe Naše osigurali samostalnost Hrvatske. U vrijeme Rujanskog rata i najžešćih napada na grad, Vodice su se uspjele obraniti i pružiti zaštitu stanovništvu okolnih okupiranih područja. Upravo progoni, paleži i pljačke uzrokuju da su Vodice posljednjeg desetljeća postale trajni dom protjeranih. Prema posljednjem popisu stanovništva,Vodice danas sa svojom okolicom broje više od 10000 stanovnika.
Godine 1997. Općina Vodice postaje Grad, s Mjesnim odborima Prvić Šepurina, Prvić Luka, Srima, Čista Velika, Gaćelezi, Grabovci i Čista Mala.