Grad Vodice

Pučko otvoreno učilište Vodice ugošćuje predstavu Teatra Exit nastalu u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku, prema tekstu i u režiji Saše Anočića: GospOUdinNOUbadi
Igraju: Karlo Bernik, Domagoj Ivanković, Jasmin Novljaković, Živko Anočić
Pripovjedač: Živko Anočić

Cijena ulaznice: 6 eura; za studente i umirovljenike 3 eura; za preuzimanje ulaznice vrijedi iskaznica Prijatelj kazališta 2023. Radno vrijeme blagajne: od ponedjeljka, 13. do petka, 17. veljače, od 11 do 13 sati.
Sat vremena prije predstave, od 19 sati može se kupiti samo ulaznica po redovnoj cijeni od 6 eura. Kupnja ulaznice s popustom kao i podizanje ulaznice uz iskaznicu Prijatelj kazališta nije moguća sat vremena prije predstave.

O predstavi

GospOUdinNOUbadi predstavnik je svih malih ljudi koji u cijelom ovom besmislu koji nas okružuje, ne traži samo ono čega nema (smisao), nego se usuđuje tražiti nešto više – život barem donekle dostojan čovjeka. Naš mali, veliki junak ostaje u istom danu i bez posla i bez djevojke, a vrlo brzo će ostati i bez svoje i mamine kućice ukoliko ne dostavi potrebnu dokumentaciju da je ta kućica baš njegova. Stisnut je uz rub jer je oko na kućicu bacio lokalni tajfun Grabijel Gramzivić. GospOUdinNOUbadi prisiljen je na posljednju bitku u svom malom životu, bitku protiv moćnih neprijatelja poput birokracije, nepotizma i naročito opasnog gospodina Nihilizma. Hoće li u toj bitci pobijediti ili će postati još jedan broj u nizu koji je izgubio baš sve?! Smijući se besmislu možemo li se nadati da će bar jednom u životu pobijediti mali čovjek? Pa makar to bilo u kazališnoj predstavi.

Nagrade

NOMINACIJA ZA NAGRADU HRVATSKOG GLUMIŠTA, 2020.
Domagoj Ivanković – za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, muška uloga
37. MEĐUNARODNI KAZALIŠNI SUSRETI U BRČKOM, 2020.
GospOUdinNOUbadi – Grand prix Susreta za najbolju predstavu u cjelini
Domagoj Ivanković – Grand prix Susreta za najbolju mušku ulogu

Iz kritika

KAD VAM GOSPODIN OTKAZIĆ URUČI OTKAZ, SJETITE SE DA ĆE BITI JOŠ GORE
”Fizički disproporcionalniji od Stanlija i Olija, Bernik i Ivanković savršeno su komičan par, naravno, onoliko koliko je sve skupa uopće smiješno. No i onda kada je čovjeku od cijele priče zapravo muka, gotovo sve što na sceni napravi Ivanković, bilo kao djevojka, majka ili činovnik-mučitelj Malog čovjeka, izaziva salve smijeha u gledalištu. Njima dvojici u tragikomičnom zapletu asistiraju Anočić i osječki profesor Jasmin Novljaković, u nizu brzih i efektnih preobrazbi iz lika u lik. (…) Likovi, tekst i akcija u prvom dijelu predstave izgledaju kao savršena inscenacija grotesknih i genijalnih stripova Dubravka Matakovića, a opet, u skladu s onim “iz lošeg u gore”, predstava sa svojim likovima potom juri i skončava u urnebesnoj i najcrnjoj mogućoj kombinaciji ionescovskog apsurda i kafkijanskog beznađa.
(…) Nema utjehe, samo priznanje nemoći; ne teksta i predstave koja će, sudeći po reakciji premijerne publike, biti novi Anočićev hit u Exitu, nego glavnog junaka, malog čovjeka.” (Branimir Pofuk , Večernji list)

KAD SE GROTESKA I STVARNOST IZJEDNAČE
”Anočić je od početka do kraja odlično redateljski i dramaturški razvija od urnebesne groteske do preko čuđenja i prepoznavanja uz zamrznuti osmjeh do grubog i pretjeranog svođenja računa. Time svjesno dramaturški smiruje ritam predstave do svojevrsne predaje. Ključnu ulogu u realizaciji izvedbeno zahtjevna koncepta imali su glumci koje je Anočić našao među vlastitim studentima na osječkom studiju glume i lutkarstva – Karlu Berniku i Domagiju Ivankoviću, pridruživši im se na sceni zajedno s ”osječkim” kolegom Jasminom Novljakovićem. Bernik je bio doslovno i dosljedno mali Niko Ništ, odlično gradeći lik od diskrecije do sitne frajerštine začinjene prstohvatom samopouzdanja, uz sveprisutnu sputanost i utišanost koje su koje su eutanizirale glas odluke. Njegov je bunt nesiguran, baš kao i završna misao, za koju mu nedostaje riječi, jer borbenost ne postoji u vokabularu na tragu Majerova Očenašeka. Odličnog suigrača imao je u Ivankoviću, koji je utjelovio galeriju likova od Nikine groteskne ljubavi Kike preko majke do čika Braneta. Ivanković je pokazao veliku prilagodljivost svim ulogama ne vukući ih na vlastiti izvedbeni mlin, već im se prepuštajući. Time je uspio izbjeći prvoloptaško karikiranje ženskih likova, oblikujući ih ženama smiješnim zbog vlastitih karakteristika, a ne činjenice da imaju bradu. Ključ scenske igre bio je u njihovoj suigri koja je i na vizualnom planu – Bernik sitnije građe i tjelesno dominantan Ivanković – duhovito umanjivala junaka predstave. U drugi su se plan povukli Novljaković i Anočić, kao suigračka pomoć, usput stvorivši nekoliko uspjelih likova, poput Novljakovićeve stare susjede. (…) Zaključno, dramaturški i redateljski čista, jasna i zaigrana, glumački vrlo uvjerljiva i uigrana, predstava GospOUdinNOUbadi stigla je u pravom trenutku, kad se Anočićeva prepoznatljiva groteska gotovo izjednačila sa stvarnošću što nas okružuje i iznova začuđuje.” (Igor Tretinjak, Vijenac)

IMA LI KRAJA DRUŠTVENOM APSURDU?
”Šala ima mnogo, a potenciraju ih napose neobični likovi. Svime time autor karikira radnju, često dakle prenaglašeno, upravo kako bi istakao nefunkcioniranje administracije i apsurd koji izbija iz načina života cijeloga društva, koristeći pritom i zanimljive postupke u priči, poput razgovora sa zamišljenim čovjekom, zatim poklapanje onoga što čuje publika s onim što čuje samo pojedini lik, itd. Predstava publici na direktan i svojstven način pokazuje da čovjek kako bi postigao nešto treba poštivati čudna pravila društvenog sustava, koliko god besmislena bila.
(…) Anočić poziva na razmišljanje. Simultano sa smijanjem vlastitom nesmislenom načinu življenja svih nas, tematika finalno razotkriva poraz običnog čovjeka pred snažnim kotačima administrativnog aparata i ostalih aparata moći. Naglašava negativnosti i probleme u društvu, kao korupciju, nepotizam, nesuvisla birokratska pravila i ponašanja djelatnika u uredima… koji dosežu apsurd. I upravo tada sve završava, u tužnoj atmosferi, te nas kraj ne može ne podsjetiti na Kafkin Proces. Sudac samo želi pauzu, tužitelj je tužibaba, branitelj naivno obrani ubojicu, dok glavni lik spasivši život administratoru dobiva tešku osudu. Ono što cijeloj priči daje značenje u presudi na samom kraju upravo je upečatljiva scena s prelaskom žute crte koja izražava krajnost kako birokratskog tako i društvenog apsurda! Tužan kraj za gospodina koji je Nitko, donose i pripovjedač i simbolična pjesma; on uviđa da se ne može, da je život nepravedan, pa u dugogodišnjem zatvoru progovara jedino pjesmom Indexa Da sam ja netko. Ono što predstava želi reći, u svakom slučaju zasigurno i postiže te doista zasluženo oduševljava publiku.” (Nataša Bjelan, Kazalište.hr)

SVI SMO MI GOSPODIN NOUBADI
“Anočić gradnji sadržaja pristupa mudro, pomno i s mnogo – kako umjetničkoga, tako i – socijalnoga senzibiliteta, pokazujući ponovno izuzetnu društvenu osjetljivost i empatiju prema najslabijima članovima zajednice. Odavno usavršenu tehniku tragikomedije koja povremeno putuje ka parodiji Anočić nadopunjuje donoseći karikirane i hiperbolizirane, ali izuzetno slikovite likove.
Protagonist ovoga komada je gospodin Niko Ništ (kojega u život savršeno doziva mladi Karlo Bernik; naizgled fragilni mladić na sceni pokazuje zavidne glumačke vještine, ali i sklonost multikulturnom glazbenom izričaju – pjevanju i sviranju gitare) koji u jednom danu ostaje bez posla, djevojke Koraljke, a gotovo i bez krova nad glavom jer ga njemu i njegovoj osebujnoj majci Mariji (jedan od najboljih kazališnih prikaza majke ikad pokazao je mladi Domagoj Ivanković, slavonski glumac za kojega će se sigurno još mnogo čuti) pokušava oteti lokalni moćnik Grabijel Gramzivić.
Uslijed bitke za vlastiti „komad mira“, Niko nailazi na borbu sa sustavom koji je opasno zastranio. Njegov pokušaj opravdanja pred zakonom (gotovo pilatovsko suđenje) svodi se na „bitku s vjetrenjačama“, skačući od izuzetne tragedije do ionescovske i beckettovske drame apsurda, motiva kafkijanskoga bezizlaznoga procesa, dakako, i do naznaka dobre komedije. Anočić kao da uzor za svog Niku pronalazi u Akakiju Akakijeviču pa prešutno gradi motive predstave na rečenici velikog Dostojevskoga: „Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice.“
Osim gore navedenih, ovu predstavu kompletnim proizvodom detaljnoga društvenoga i samopropitivanja čine i glumac/redatelj/sveučilišni profesor Jasmin Novaković te spomenuti Saša Anočić o čijoj je glumačkoj izvrsnosti, kreativnosti i profesionalizmu suvišno govoriti (njihov učeni ludizam i propitivanje koje izazivaju postupci likova koje igraju, a ujedno i način na koji će nas suptilno natjerati na kritičko sagledavanje onoga što nas okružuje gotovo su samostalan organizam).
Kritici se izvrgavaju gotovo svi slojevi ljudskoga društva (začudo, izbjegla se tehnologija koju danas osobito vole kriviti za sve nedaće), osobito sudstvo i birokracija, a tužne dijelove (poput silovanja i umorstava) autor pokušava razblažiti duhovitim rečenicama i brzim izmjenama. Mada se kazalište glasno smijalo, umovi su procesuirali pitanja odbjeglih očeva, zapuštenih starica, zastrašujuće stvarnih administracijskih zavrzlama, otetih kuća, oslobođenih Baraba…
( …) Valja naglasiti i jezičnu prpošnost glumaca, fizičku spretnost i prisutnost na sceni koja se ogleda u različitim metodama (čak i kao obično dodavanje rekvizita), kao i sjaj morfološki prilagođenih tvorenica te gotovo bajkovito profesorbaltazarovsku naraciju Živka Anočića (šteta što i on nije zaigrao u predstavi!).
Konačno, oduševljava i činjenica da je u predstavu utkano nekoliko publici dobro poznatih glazbenih brojeva, a osobito je značajan indeksovski trenutak u kojemu četveročlana ekipa pjeva jednu od najljepših skladbi naših prostora.” (Marina Mađarević, Virovitica.net)